romantika za početnike i one druge
srijeda, 30.08.2006.
Povratak na blog
Primjetio sam da više od mjesec dana nisam ovamo dolazio. I onda sam shvatio da možda nekome i znači kada ostavim poneki zapis...Pojavila su se već nakon prvih pisanja dva tri imena sa svojim komentarima i bilo mi je drago da nekome ponešto to i znači...Meni sigurno znači....Tokom ovih mjesec dana bilo je zbivanja koja su me sigurno pomjerala i koja bih sigurno rado prokomentirao, ali naprosto mi se , nekako, nije dalo...Znate onaj osjećaj bezvoljnosti i uzaludnosti...Mogao bih, ali čemu...Nekada davno sam napisao pjesmu koja je završavala stihovima
Imam gorko pravo da prkosim
Samom sebi, ljudima i bogu
Imam pravo da im ne oprostim
Za sve ono što neću, a mogu
Uradimo li uvijek ono što možemo i za šta smo raspoređeni na ovu planetu i u ovo vrijeme?
nedjelja, 23.07.2006.
Privremeni odmor
Kao i svaki uporni kontinenatalac povremeno odem na more...Sa malom razlikom sada se već unaprijed pitam a što to meni treba...doći u vrijeme najveće gužve, gurati se sa golim i nepoznatim tijelima na plaži koja postaje obaveza i gotovo svakodnevni, skoro pa vjerski, ritual, privikavati se na novi smještaj i tome slično ,e da bi kolegicama u uredu mogao pokazati novonabačeni ten...To se ja kao pitam, ali budući da se odavno već ništa ne pitam (kada su značajne odluke u pitanju) poslušno odradim svoj godišnji odmor...čitav ovaj uvod da bih vam rekao kako me izvjesno vrijeme neće biti...volio bih jednom otići na more van svih sezona i upoznati ljude koji tamo žive, ali zbilja upoznati, a ne ovako kako se sad gledamo...oni mene kao hodajuću monetu (koju sam mogao i poštom poslati a ne da bez veze dolazim i mučim se), a ja njih kao bliže srodnike grofa Drakule koji sklonost krvopijstvu opravdavaju geografskim razlozima...možda bismo tada stekli i ja i oni jedno novo iskustvo.
srijeda, 19.07.2006.
Lolita u zemlji krivih ogledala
Blog postoji da bismo mogli uraditi ono sto inace sebi ne dozvoljavamo da uiradimo..Ovde ne postoji ono pravilo "udahni duboko i broj do deset"... Ovde mozes dozvoliti da reagujes po impulsu...Jucer mi se desilo da sam prilikom proslave deset godina postojanja jedne firme koju sam vodio vise od osam godina pri nabrajanju zasluznih i onih manje zasluznih u jednoj svecarskoj atmosferi morao saznati da mene uopce nema...prebrisan kao spuzvom po skolskoj tabli...Sta uciniti? Kako reagirati? Uzviknuti "Hej, pa ja sam tu, ne pravite se da ne postojim" ili sacuvati hladnu glavu i dostojanstvo zauzimanjem stava "meni to uopce nije vazno"
To vam je kao sa starim ljubavnicima. Ne zelite da slusate o njima, a neprekidno vas kopka kakvi ste u poredjenju sa njima. Ne pominjete nekadasnje ljubavnike svoje voljene naivno vjerujuci da ce oni samim tim prestati da postoje.Postalo mi je jasno i kada te neko precuti ime moze da ti odjekuje kao sto je to jucer bio slucaj.
Sinoc na TV/u naletim na "Lolitu", a istog dana procitam u novinama da u Holandiji traze izmjenu zakona kako bi donja granica za dozvoljeno stupanje u sexualne odnose bila pomjerena na 12 godina. Svijet se klacka izmedju krajnosti. Imate sa jedne strane skoro pa zahtijev za legalizacijom pedofilije, a sa druge strane u nekoj kasabi u mojoj Bosni, kako citam, covjeka je zajednica proglasila pedofilom zato sto je bio u vezi sa sedamnaestogodinjom djevojkom.
Ja sam bio u vezi sa sesnaestogodinjakinjom i nisam pedofil. Doduse tada sam i ja imao sedamnaest godina, ali ipak mislim da je to dvostruki moral. Da je nesto prihvatljivo dok sam balavac, a neprihvatljivo kasnije. Iskreno, mislim da bi, u tom smislu, djevojci koju sam tada (a i danas) jako volio mnogo vise pruzio netko sa iskustvom nego netko tko je tek otkrivao gdje sto ide i kako i da ta djecacka nespretnost nekada moze ostaviti i trajne posljedice.
Ipak, kada danas o svemu razmisljam "Lolitu" bih ipak ostavio svijetu literature da ostane ono sto i jeste - izvikano djelo ruskog emigranta zgodno da posluzi kao alibi mokrim snovima debelih striceka iz americkog predgradja. Za Lolite oko nas hvala Bogu. Bogu hvala - ali hvala Ne.
subota, 15.07.2006.
Svako zlo za neko dobro
Je li vam se ikada desilo da vam se učini kako kola nepovratno idu nizbrdo, kako se svemir urotio protiv vas i kako je ono svjetlo na kraju tunela samo varka. A onda nekim čudom sve ispadne bolje nego si očekivao. U mom kraju postoji izreka koja kaže "čovjek snuje, a Bog odlučuje". Ne znamo baš uvijek šta je najbolje za nas i nekada se najbolje prepustiti matici i ne pokušavati plivati uz struju.
Zamislite situaciju u kojoj se jednog jutra probudite i kao da se nadjete u Kafkinom "Procesu", s malom razlikom jer znate i tko vas proganja i zašto. I znate da je ključni problem u tome što se nalazite na mjestu koje bi netko drugi rado stavio pod kontrolu. A opet ne možete tako lako ni napustiti to mjesto jer neko treći iz svojih razloga želi da upravo vi ostanete na tom mjestu. Nije baš lako shvatiti, zar ne? Nađete se u vrtlogu predizbornih obračuna i namjenjena vam je uloga kolateralne štete.
Je li u takvom trenutku moralno i normalno, opravdano i ljudski pobrinuti se za sebe? Je li kukavičluk reči "Eto, vam što želite i ja vam neću praviti probleme sve dok nisam oštećen"? Imamo li u životu obavezu da branimo ideje, principe i uvjerenja ili treba da budemo tek profesionalci kojima je cilj da što bolje unovče svoje vještine i znanje.
utorak, 11.07.2006.
Prvi put uvijek boli
Postoji jedna meni draga osoba koja me je uputila na svoj blog. Tada sam zapravo po prvi put shvatio što blog jeste. I evo pokušavam da otvorim svoj. Zašto Sale Nadj? Pa oni koji slušaju neke opasno iskrene pjesme sjetit će se da je to onaj tip "što je umro u snu". A Blog? Pa to mi djeluje kao da puštam poruku u boci, a ne očekujem da me netko spasi sa moga otoka. Prije bih rekao da očekujem da mi sa susjednih otoka, pa i onih udaljenih dodju poruke koje mi neće poručiti kako nisam sam nego koje će mi poručiti da nisam sam u svojoj samoći i kako je ponekad sasvim ok biti sam.
Budući da je ovo samo proba vidjeću da li će ikoga zainteresirati. Volio bih da se to desi. Prvi mi je put da sam ovde i, molim, budite nježni prema meni. Znam da prvi put mora boljeti, ali nadam se da barem neće biti previše krvi.
